PROCURILO ONO ČEGA SMO SE SVI PLAŠILI – OVO JE NAJVEĆA TAJNA KRIMINALNE FAMILIJE IZETBEGOVIĆ

 

U svojoj knjizi “Sarajevski Armagedon”, koja ovih dana burka političku čaršiju, Nedžad Latić na pomenuto pitanje odgovara kratko i precizno: sa snahom Sebijom, zvanom Seka, Građević, koju smatra glavnim likom na današnjoj bošnjačkoj političkoj sceni. Odlomak iz knjige prenosim uz odobrenje autora, o čijem zanimljivom, pa i šokantnom “obračunu” sa politikom i ostavštinom Alije Izetbegovića ću sutra objaviti svoj osvrt).

Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa Melikom. Valjda mu je kum bio Omer Behmen, a vjenčanje se odvijalo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije supruge. Uporedo, saosjećao sam sa Halida-hanumom. Bila je divna supruga i majka koja je odgajala djecu dok joj je muž bio na robiji. Imala je aristokratske manire i htjela je svoje manire prenijeti i na djecu. Kako koje od njih sam upoznavao, tako sam mislio da je Halida-hanuma i uspjela. I gle čuda, koliko su mi se svidjeli Lejla, Bakir i Sabina, toliko su mi bili odurni zetovi Jasko i Cober, a posebno snaha Seka. Ništa od islamijeta pri sebi nisu imali. Pripisivao sam to Alijinoj toleranciji, a ne Halidinom materinstvu.

Danas, kad ozbiljno razmišljam o problemu vlasti sa strogo šerijatskog aspekta, ne libim se čak ni familijarnu intimu ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizašli iz toga.

Kad mi je šaka dopao „Divan“ od Hafiza Širazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja “Divana”, pao sam u intelektualni zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem, od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela kojeg je pisala ljudska ruka.

Hafiz Širazi, kojeg je sva književna kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i civilizacije. Radi se o drami kad je Muavija, rodonačelnik dinastije Umejevića, odlučio da za svog nasljednika ostavi sina Jezida. Ta drama, koju su preživjeli članovi Šure, Vijeća staraca, u momentu kad su se trebali izjašnjavati o toj odluci, najbriljantnija je priča o ljudskoj borbi sa sobom kad se preživljava strah od moćnika vladara, kao i strah od Boga da se ne ogriješi o istinu i pravdu.

Kako prenose usmene predaje, Muavija je sazvao pobožne, a mudre starce da se s njima konsultira po pitanju svoje namjere. Svi su ga starci pomno slušali i nijedan se nije javio za diskusiju.
„Zašto šutite?“ – upitao ih je halifa Muavija.
Opet su šutili. Dok halifa nije prozvao najpobožnijeg među njima.
„Zašto ti šutiš?“ upitao ga je držeći pogled na njemu.

Starac opet nije direktno odgovorio na pitanje već se poslužio jednom arapskom mudrom poslovicom koja kaže da ako vladaru kažeš istinu „ode glava“, a ako ga slažeš – ode duša u džehennem!

Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem. Prvo, poput Hafizovog stiha: “Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog dunjaluka…“ gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet duši počeo predavati, sve više i sve češće sam se politički konfrontirao sa njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešči i najubojitiji kritičar njegove politike. Možda će muftije i meni kao i hafizu Širaziju bacati fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!

– Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od Bakira „nema nikakva dobra“, pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.

„Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao!“ – smješkao se Mehmedalija.

Hadžić je dugo godina bio „Preporodu“ i smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca „Islamske deklaracije“ dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamističkim krugovima okupljenim oko Nedžmetina Erbakana.

Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznaje i Rusmira Mahmutćehajića i druži se s njim i danas.

„Rekao sam da su nas izdali stari Mladi muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao,“ othukivao sam.
– Nije vas izdao Alija, već vi niste bili dovoljno budni pa su vam „ukrali stranku“, kako kaže Džemo – uporno se smjehuljio, pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
„Kako misliš da nas nije izdao Alija?“ – priupitao sam ga.

Mehmedalija me je uputio na intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi u formi „101 pitanja“, koji je objvaljen u Startu u posljednjoj godini njegovog života.

Sjetio sam se tog intervjua koji je imao snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Abdulah Sidran draži od Džeme Latića. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o Alijinoj politici i njihovom odnosu, u kojima bi Džemo othuknuo: “I opet mu je Sidran draži od mene!“

To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije! Tako, dok smo bili u Istanbulu na nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma Bahčeu, nazvao me Bakir i pitao za Džemu.

„Baba bi vas želio vidjeti“, rekao je.
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam boravak produljio još dva dana.
„Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži njima, nego nama“ – ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
„Eto, kako im je mogao prepustiti stranku? Kako?“ Nije se mogao načuditi.
„Obračunat ću se ja sa tim njegovim zabludama u svojim memoarima, ako Bog da“, prijetio bi Džemo kivan zbog politike koju je vodila SDA poslije Alijine smrti.
A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio razumijevanje za Alijine stavove. Stoga se nisam smirio dok nisam našao intervju kojeg je Alija dao Ozrenu Kebi.
„Kako sam ovo mogao previdjeti?!“ čudio sam se sam sebi kad sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo: „Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?“
„Da to ne čini!“ Bio je eskplicitan Alija.
„Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu,“ iskazao je nadu da mu, ni nakon njegove smrti, tako što neće naum pasti.

Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o Omeru ibn Abudl Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo skromnog, darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra protopitom islamske vlasti i države.

On je na svršetku hutbe prakticirao učiti ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je pravda! Tako da se taj ajet smatra fundamentalnim principom na kojem treba da počiva islamska vlast.

Kad smo kao mladi studenti čitali, bolje reći gutali tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u Preporodu, bili smo zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve lekcije iz političkog islama.

U isto vrijeme smo čitali kultnu knjigu „Allah je velik“ od Esad Beja. Evo moje jedne zabilješke iz te knjige:

„Da se halifa svrgne sa prijestolja dovoljna je jedna izreka mudrih, to jest uleme. I uistinu, bio je običaj da se, sve do najnovije doba, svako zbacivanje halife poprati sudskom izrekom uleme, to jest fetvom. Pomoću priznanja izbornog principa i mogućnosti da se svaki halifa može svrgnuti, islam je uspio da doživotno ujedini apsolutnu teokratsku diktaturu sa širokom republikanskom demokratijom. Svakako da je to bio samo princip koji su političke prilike često odbacivale. Ali je značajno primijetiti da je upravo islam, bar u teoriji, našao sretnu sintezu čvrste ruke i demokratije.“

Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa srce kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija!

A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA. A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.

Pa ko je taj čovjek?
„Dobar dan“, pozdravio je Timu visok i plav mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo čekali u holu suda.
„Dobar dan“, odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima, Džemina supruga, nosila mahramu na glavi.
„Ko je ovo?“ – šaputala mi je Tima dok mi se primakla do ramena.
„Bakir Alijin“ – odgovorio sam joj.
„Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?!“, čudila se Tima.

Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i korpulentna, privlačila je pažnju sa svojom mahramom na glavi. Znao sam joj grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od kada su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio. Ni ja do tada nisam primijetio drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih sarajevskih.

Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa „vozdra“, „šta ima“, dok je eskivirao pozdraviti me sa selamom, dok nisam vidio koliko je to povrijedilo Timin muslimanski, a krajiški ponos.

Kasnije će Bakir u jednom intervjuu priznati da se u to vrijeme, dok mu je babo bio u zatvoru, alkoholizirao i da je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovijedi kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio baš puno detalja iz njegove mladosti.

Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao sam prisniji s Bakirom. Bio je projektant te džamije. Često je dolazio na radilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila i kćerkica.

„Tata, tata“, odzvanjao je dječiji glas njegove kćerkice u džamiji.

To je bilo sve što je bilo ostalo iz vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira predislamski period. Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.

To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno. Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas.

A u pozadini života tog naizgled mirnog i prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su “sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna, nesretna na svoj način.“

Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa ’83 pušteni na slobodu. Jer, dok je bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža.

Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova. Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali ulicom Ferhadija.

Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović? Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali početkom osamdesetih kad se Melika, kao vrlo afirmisana pjesnikinja i intelektualka, naglo preobratila i vratila islamu. Do data je živjela u braku sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao o fatalnoj ljepotici.

Kako su tvrdili Alijini prijatelji, njih dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ i tad je kontaktirala i sa Mehmedalijom Hadžićem.

„Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica,“ savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u kancelarijama „Preporoda“.

– Mehmedalija, imate pogrešno mišljanje o Aliji – rikala je “ranjena lavica“ nakon što se razišla sa Alijom.

Nije se libila govoriti o njihovoj intimi kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam, kao podstanar. A šta je to prouzročilo da Alija bude istjeran iz stana i da Halida živi sama?

Kako tvrde sarajevske hanume, dojučerašnje Halidine vjerne druge, nemir u familiju Izetbegović je unijela snaha Sebija, zvana Seka, Građević.

U dva intervjua koje su kao „predsjednički bračni par“ Bakir i Sebija dali medijima, osvrnuli su se i na svoju mladost, odnosno poznanstvo. Sebija je bila suzdržana i nije su uopće očitovala kako i gdje je upoznala Bakira, dok je Bakir ispričao vrlo simpatičnu, nonšalantnu, pravu mladalačku priču. Navodno je Bakir sreo Sebiju u šetnji na korzu, valjda negdje od Titove ulice do današnje Ferhadije, i upitao da li bi napustila svoju drugaricu i prošetala s njim. Sebija je pristala i od tada se više nisu razdvajali u životu.

Svemu tome Bakir je dodao sekvencu kako je Alija isprosio snahu. To je, navodno, bilo tako dirljivo i emotivno da su se žene rasplakale.

Ali, Bakirovi drugovi poznaju Bakira dok je pio u „Olomanki“ ili „Liscu“. Navodno se bio zaljubio u jednu djevojku koja ga je prevarila sa sinom čuvenog komunističkog direktora. Tad je bio razočaran i depresivan.

Priče iza sarajevskih kanata su najpouzdanije. Sarajevske hanume su toliko visprene u ogovaranju da im je Udba mogla pozavidjeti. Vrlo lucidno su razabirale tračeve. Haman da nisu htjele svašta ni o svakome tračati. Samo provjerena ekskluziva se mogla pričati iz kanata. Trebalo je zaslužiti pa biti predmetom jordamli sarajevskih hanuma u tračevima uz kahvu na avliji iza specijalno zahreženih kanata. One su odvajkada znale i pamtile da zidovi imaju uši.

Jedan od ekskluzivnih tračeva bio je i ženidba Halidinog sina jedinca sa „nakom nepoznatom Crnogorkom“. Pošto je zbog Udbe, to su hanume odlično znale, nad familijom Izetbegović bila fama tajnovitosti, sve ih je šokirala vijest da je Halida dobila snahu i da uopće nije oduševljena s njom. I istraga je krenula…

Saznalo se da je Bakir upoznao Sebiju dok je bio na vojnom odsustvu i da je u to vrijeme bio sklon opijanju. Sumnjivo im je bilo da im je kum bio Srbin, pa su se čak izvlačile crne slutnje da je Bakira „ulovila“ neka opaka Crnogorka dok je bio na vojnom odsustvu. Kad se saznalo da je Halidina snaha još kćerka oficira JNA, sarajevske hanume su zanijemile. Tako je njen nam, kojeg je Halida-hanuma nosila zbog toga što potječe od vrlo ugledne porodice Repovac, bio srozan.

Uopće im nije bilo zanimljivo da se Sebijina sestra udala za sina drugog uglednog muslimana Atifa Purivatre, Mirsada zvanog Miro. Jer, Purivatra je bio svakako komunista i takva familija im je i bastala.

Od svega je tačno jedno: Bakirov punac jeste bio major JNA iz okoline Podgorice, i na nagovor Atifa Purivatre i Šefkije Čekića pristupio je Armiji BiH…

Bakir danas rijetko spominje majku. U prvi plan je izbila njegova supruga Sebija, poznata kao Seka, danas direktorica Vojne bolnice u Sarajevu, zbog njenih karijerističkih ambicija. Sve češće i sve glasnije je kuloari spominju kao najmoćniju Bošnjakinju, jer ima toliki utjecaj na svog muža da naprosto dirigira kadrovskom politikom u SDA-u.

Po biografiji, moći i poziciji trebala bi biti bošnjačka Evita Peron, a po tračevima u sarajevskim mahalama, koje nisu zaboravile Halida-hanumu, sličnija je drugoj – sultaniji Sulejmana Veličanstvenog, Roksandi, naturaliziranoj Ukrajinki, koja je predjenula ime u Hurem. Ona je, prema vrlo provjerenim mahalskim informacijama, unijela nemir u harmonični dom Izetbegovića, da bi kao snaha izazvala konflikte i cijepanje familije, a danas maestralno spletkarila u samom političkom vrhu nacije.

Iako više nema tako visprenih i inteligentnih, a besposlenih sarajevskih hanuma, još uvijek je trač o Alijinoj snahi Seki jednako interesantan ženama iza mahalskih kanata kao i serija o Sulejmanu Veličanstvenom, odnosno njegovoj Hurem.

Zašto se pred čitaocima pozivam na sarajevske mahalske priče? Trebam biti pošten, a Boga mi više hrabar, i sam se očitovati šta ja mislim o toj osobi.

Haman da Sebiju i ne poznajem. Imao sam vrlo rijetke kontakte s njom. Tek bi se pozdravili na ulici dok je šetala sa Bakirom. Po njenoj ljubaznosti prilikom pozdrava nikad ne bih primijetio da ima animozitet prema meni. A znao sam, i u to sam se uvjerio, da prezire nas provincijalce koji se upinjemo kroz medije da se nešto naša riječ pika, posebno kad je bila u pitanju politika njenog svekra Alije Izetbegovića.

Smatrali smo kako ima kompleks što se njena sestra, kao supruga Mirsada Mire Purivatre, može družiti sa svjetskim džet-setom, a ona se mora iftarivati i družiti sa provincijalcima. Imala je tipičnu malograđansku svijest da su joj dragi seljački glasovi, a prezirala je provincijalce koji donose te glasove da bi njen svekar, a potom i muž stolovali u Sarajevu. Tako je to od vajkada bilo da su malograđanima bili dragi seljački pokloni: pekmez, kajmak i pršuta, ali su se stidjeli njihovih opanaka i suknenih gunjeva.

Možda će se moji pogledi nekom učiniti mizogeničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem je dominantan na muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija opominje kako su Izraelćani kao narod stradali zbog ginekokratije!

Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na ovakav način, ima za cilj problematiziranja izvorišta bošnjačke političke moći. Bože, ako smo nekad lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza, te se sikirali pri pomisli šta će na to reći neki intelektulac i utjecajan čovjek, zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga „gotivi“ Seka i sa čijom se suprugom se ona druži?! Zar to nije brutalna banalizacija Alije personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom: demokratija ili dinastija!

Ili je sve već gotovo. Jer je tronom novog Pijemonta bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević!

Izvor: Globalno.org